Manastir Tumane Verifikovano

Manastir Tumane nalazi se na devet kilometara udaljenosti od Golupca, u podnožju golubačkih planina, okružen šumom, na lijevoj obali Tumanske rijeke, što samoj svetinji daje posebnu ljepotu. Pet vijekova nakon predstavljenja Prepodobnog Zosima, jasno je zašto je sveti podvižnik izabrao za svoj usamljeni i molitveni život baš takvo mjesto, skriveno od ljudi i u potpunosti pogodno za molitveno tihovanje. Ambijentalna ljepota s jedne i duhovni mir s druge strane, te prisustvo svetinja, manastir Tuman čini vrijednim kako u duhovnom tako i u kulturno-istorijskom smislu. Kao rijetko koja svetinja, ovaj braničevski manastir ostavlja divan utisak svakome ko se u njemu nađe, plijeneći svojom ljepotom i okruženjem u kome se nalazi, nadasve budući svjedok vjere i truda jednoga naroda, kao i svjetionik za buduće Božije Carstvo. U njemu se na čudesan način prožimaju paradoksalne činjenice vjere – iz budućnosti satkane istorijom izvire sadašnjost, u centru svega imajući čovjeka i njegov odnos sa Tvorcem. Manastir Tumane kroz vijekove Kako je izgledala crkva i kompleks manastira Tumana pri svome nastanku nije moguće utvrditi. Zna se da je kroz čitav srednji vijek i tursko ropstvo manastir nosio breme stradanja sa svojim narodom, bivao pljačkan, rušen i paljen, ali je, kao i narod, uvijek obnavljan jer je njegov duhovni značaj u tom razdoblju bio nesagledivo veliki. S jedne strane podsjećao je stradalne na slavnu prošlost naroda, Crkve i države, a s druge, važnije i jače, opredjeljivao je narod za obećano Carstvo Božije i svjedočio blagovjernim hrišćanima o njemu, bivajući tako nerazrušiv bastion vjere. Manastir se u turskim popisima prvi put pominje 1572–1573. godine, a potom u vrijeme sultana Murata III (XVI vijek) u kontekstu dažbina koje je imao prema turskom sultanu, uz šta se navodi i da su tada u manastiru živjela dva monaha. U Tumanu su se pred Prvu veliku seobu Srba (1690. godine), u želji da podunavske Srbe podignu na ustanak protiv Turaka, sastali patrijarh Arsenije III Čarnojević i grof Đorđe Branković. Obilazeći po nalogu kneza Miloša Srbiju, krajeve, mjesta, manastire i znamenitosti, Joakim Vujić bilježi da je tumanska obnovljena crkva mala razmjerom, uređena po hrišćanskom bogoslužbenom poretku i da je dijelom živopisana. Crkva iz Miloševog vremena postojala je u manastiru sve do 1910. godine, kada je minirana i zbog velikih naprsnuća po naredbi vlasti do temelja srušena. Tokom narednih četrnaest godina manastir Tuman bio je bez crkve jer su obnovu porušene sprečavale mnoge okolnosti, a među njima posebno svjetski rat, koji se tih godina vodio i u kome je Srbija aktivno učestvovala. Sadašnja crkva podignuta je i osvećena 1924. godine. Ime manastira Tumane O nastanku i imenu manastira Tumana nema sigurnih svjedočanstava, sva se ona javljaju dosta kasno (XIX vijek) i čine, u osnovi, zapisano i od zaborava otrgnuto usmeno predanje. Ako se oslonimo na narodno sjećanje koje je do dana današnjeg živo u široj okolini manastira, Tuman je nastao kao zadužbina kosovskog junaka Miloša Obilića, za koga se smatra da je živio i vladao dijelom današnjeg Braničeva. Pred Kosovsku bitku manastir još nije bio dovršen pa je Sveti knez Lazar pozvao svoga vlastelina da prekine zidanje svetinje riječima „Tu mani“, od čega je izvedeno ime manastira. Nešto šire od ovoga govori predanje da je Miloš Obilić lovio po gustim šumama u okolini manastira, te da je u lovu nehotično ranio pustinjaka Svetog Zosima. Noseći podvižnika ka svom dvoru radi pokušaja da mu spasi život i izvijedi ranu, na mjestu gdje je sada manastir svetac je molio da ga spuste i uzviknuo Milošu: „Tu mani i pusti me da umrem“ – što je, kao i u prethodnoj varijanti predanja, poslužilo kao osnova za ime manastira. U monografiji manastira Vitovnice protojerej dr Radomir Milošević navodi mogućnost da se manastir Tuman može dovesti u vezu sa Jermenima trgovcima, s obzirom na to da manastir istog imena do danas postoji u njihovoj zemlji. Ono što je neosporno jeste da je nastanak manastira Tumana u neraskidivoj vezi sa Prepodobnim Zosimom Sinaitom, te da je na mjestu njegovog podviga ili oko njegovog groba, neposredno po upokojenju, formirana sveta obitelj. Na tu mogućnost ukazuje Božidar Kovačević u radu „Vjenci knezu Lazaru i Ravanici“, koji navodi mogućnost da je ime manastira Tumana izvedeno iz grčke riječi „timvos“ (lat. tumulus), što označava grob, odnosno grobnu humku. Kako god bilo, ime manastira nadživjelo je vijekove i ostalo očuvano do danas, kao i spomen Svetog podvižnika Zosima, kome već vijekovima hitaju nevoljnici sa mnogih strana tražeći lijeka i duhovne utjehe. Čuda u manastiru Tumane Bog je tumansku obitelj ukrasio svetim i čudotvornim moštima Prepodobnog Zosima Sinaita, a u novo vrijeme i čudotvornim moštima Prepodobnog Jakova. Na ovom mjestu biće opisana čudesa ovih divnih ugodnika Gospodnjih. Već u XIX vijeku putopisci i istraživači starina koji su se obreli u manastiru Tumanu zabilježili su da je narod sa velikim usrđem pristupao čudotvornom grobu Zosi